Kako naučiti sebe – Tumač (za one sa jakim želucem)

Najprije da kažem da mi je u posljednjem tekstu ovog serijala za primjer iz prakse idealno poslužio tekst:

koji se pojavio neposredno prije (dobro , ja sam malo i požurio da završim svoj tekst da bi bili jedan iza drugog).

Tu je kroz svoje realno životno iskustvo kolegica blogerica namaste , naravno nemajući pojma za moju priču, demonstrirala sve ono što sam je teoretski obrazlagao – o tome kako nas život uči i kako se mi učimo sebi i kako sa sobom postupati u određenim situacijama koje nam se ponavljaju. Posebno mi se dopalo što je namaste upotrijebila riječ trezvenost koju ja , uprkos obilnom nabrajanju određenih kvalitativnih osobina kojim nas život uči , nisam upotrijebio.  Veliki je iskorak naprijed postati svjestan da uloge nisu fiksirane, ni naša ni života, i ta svjesnost nosi potrebu za određenim dinamičkim međudejstvom koje poboljšava kvalitet odnosa između nas i života. Možda se na kraju krajeva u određenim situacijama i život uči nama isto tako kao što se mi učimo sebi, ali bitno je shvatiti , ponavljam, da ni sa naše strane ta uloga nije fiksirana kako mi to volimo podrazumijevati. Mi bi često promijenili sve drugo, druge ljude, okolnosti, događaje, samo ne bi promijenili nas.

Razmatrajući dalje kroz iskustvo sam problem koji nastaje u direktnom sučeljavanju između nas i života, čiji produkt i oznaka na kraju krajeve i jest ta karakteristična bol i pokušavajući da detaljnije uđemo u sami mehanizam njenog nastanka i održavanja, ustanovićemo da se tu uglavnom ponavlja jedan te isti prepoznatljiv obrazac , toliko prepoznatljiv da se može iskazati i kao zakonitost.  

Poteškoća je što tu zakonitost možemo samo sami kod sebe utvrditi, a tek onda je prepoznavati po istim simptomima kod drugih, a da bi to uradili moramo biti izvan dejstva tog obrasca-mehanizma, jer on praktički po prirodi štiti sam sebe. Njegova aktivacija dovodi i tijelo i duh u posebno alarmantno stanje uzbune, koja preuzima sve naše ostale funkcije, pa i racionalnost i mogućnost posmatranja. Ako bi uspjeli ostati racionalni u datoj situaciji uprkos svemu, što kaže namaste trezveni, i posmatrati sami sebe , mogli bi znatno ublažiti ili čak zaustaviti efekat uzbune koji u stvari aktivira bol preko kojeg mi uočavamo problem, slično kao što fizička bol daje signal organizmu da nešto nije u redu.

Evolucijski ovaj mehanizam je sasvim jasan, u borbi za život kad se pojavi neprijatelj sve drugo je podređeno samoodržanju, tako da on djeluje zaštitnički i pokušava da nas drži izvan opasnosti. Međutim, danas, kad uglavnom nema pravog neprijatelja, ovaj mehanizam radi često protiv nas, aktivira se i još važnije održava se često bez realne potrebe, držeći nas daleko duže nego što je potrebno u stanju napetosti , bola i patnje. Zbog svoje posebne prirode i funkcije , da bi olakšao praćenje, ovaj mehanizam nazvaću tumač, zato što on procjenjuje opasnost iz vanjskog svijeta , filtrira i tumači informacije iz našeg okruženje, prati  ljude, situacije, događaje, i kad utvrdi da postoji neka više ili manje realna prijetnja on aktivira stanje uzbune. S vremenom , taj mehanizam kod nekih, postane tako osjetljiv, tako revnostan ,  da se aktivira i na najmanju prijetnju s vana i drži nas maltene u konstantnom stanju uzbune. Sve postaje prijetnja, a život stalna patnja prepuna problema, od kojih su većina daleko od realnih, egzistencijalnih. Neko nam je nešto pogrešno rekao, čak nas loše pogledao, potcijenio nas je, nije nas podržao u nečemu, suprostavio se nekom našem stavu, a mi od toga napravimo i po intenzitetu i po dužini trajanja problem isti kao kad smo životno ugroženi.

Veoma je važno shvatiti sljedeću stvar „DOK TUMAČ NE OZNAČI NEŠTO KAO PROBLEM TO NEĆE BITI PROBLEM“

Kako radi sam tumač ? on koristi par prokušanih načina da od događaja, takav kakav jest, napravi problem sa svim pratećim stanjima. Dvije njegove ključne osovine , dva kamena temeljca na kojima počiva su : podsvijest i unutrašnji dijalog (monolog).

On zaobilazi svjestan odgovor koji bi ga mogao odmah u početku zaustaviti, nego vješto koristi mehanizme podsvijesti, polako se infiltrirajući preko naših misli, na početku tiših a kasnije sve glasnijih, emocija, slutnji koje mogu izgledati kao intuicija, tako dovodeći do stanja uzbune. On je kao stražar na vječnoj straži koji stoji ispred nas i osjeti  prije nas sve potencijalne , moguće, nadolazeće opasnosti,   astrološke i druge nepovoljne energije i prema njima se odnosi uvijek na jedan te isti  način, stvarajući  uzbunu. To i jest , podsjećam vas, njegova primarna, zaštitnička uloga. On nije tu da rješava probleme, on je tu  da ih objelodani.

Ako dovoljno u sebi mimo tumača izoštrimo posmatrača, u tim početnim tišim ispoljavanjima , možemo ga i primjetiti. To kod nekih ljudi dovodi do šokantnog uvida i može voditi do potpunog, momentalnog preobražaja odnosa prema sebi i  svijetu .

Ovdje ću zasad zastati, jer je jako bitno da odvojim svjesnost i opis tumača od ostatka priče. Mogao bi i vizuelno, slikovito predstaviti kako ovaj mehanizam sa svojim međuodnosima izgleda, ali to ću ostaviti možda za neki drugi put, a možda uraditi i uz vašu pomoć koja je dobrodošla. Volio bih vidjeti neki vaš prijedlog kako to zamišljate.

Priča je opet prerasla svoj početak i mislim da nema više smisla da u naslovu ima odnos saturna i urana odakle je krenula.

astrologus
Blog isključivo posvećen astrologiji, u širem smislu proučava simbole, uticaj makrokosmosa na mikrokosmos, u užem istražuje uticaj nebeskih tijela-simbola na karakter i sudbinu čovjekovu

14 komentara

    1. ti odmah pa na najbitnije 🙂 e sad razviti posmatraca samo je prvi korak, ono sto slijedi nekad zna biti i teze.

      astroloski posmatrac bi najvise odgovarao elementu urana i vodolije, mora biti izdvojen , miran i tako sa distance, objektivno posmatrati da pri tome ne ucestvuje tj. da posmatranjem ne remeti posmatrano. isti element je cest i kod astrologa i donosi dobre posmatrace.
      tumac je vec teze pripisati jednom elementu

  1. 🙂
    O ovom ssamjednom pisala

    Imam te dugmiće, mislim da ih svi imamo.
    Imam jedno za osmijeh kad vidim slobodni trk svog dječaka i kad ga sanjivog ljubim.
    Imam jedan za očne kapke što se spuste napola kad me moj muškarac s leđa uhvati za struk.
    Imam jedan za pažnju kad me nešto interesuje.
    Imam jedan za tugu kad vidim sve nesavršenosti ovog svijeta.
    Imam, imam, imam ih mnogo, mnogo.
    Imam i ove što ih nehotice, nespretnošću emocije upalim. Kao da ga zakačim kukom ili nespretno pritisnem dva nezgrapnim prstom. Kad se upale, teško se gase i ja sav svoj napor onda tjeram kao bijesne konje na tu tačku da je voljom zgazim.
    To je narav, teško se boriti protiv nečega što je prirodno i svojstveno tebi. Teško je sebe pobijediti u toj bujici koja zapljuskuje po rubovima usana i očiju, robotizira pokrete.
    Nepodnošljivi i najgori su mi oni koji me stave u neki boralački stav za stvari koje mi po prirodi pripadaju. Taj srklet koji se u meni probudi, sa primjesom bijesa i velike kolosalne galame u mislima, ja jedva savladam. Osjetim nalet krvi iz svih mogućih arterija i vena, damare kako mi pulsiraju tijelom, budu toliko jaki i intenzivni da nekad imam osjećaj da će se sve završiti nekim suhim orgazmom. Nemoguće je to sve zaustaviti kad se jednom pokrene, isuviše je silovito i ja znam da se neću zaustaviti, znam da nema više nazad i znam da onda svu kontrolu preuzme ta ružna zvijer koja hoće totalnu destrukciju i totalni haos.
    Tokom godina naučila sam prepoznati, po mirisu zraka, po vjetru, po damaru na licu, po koraku, po pomisli u nečijoj glavi, situacije koje bi me mogle dovesti do tih ekscesa i ja ih onda preduhitrim ili prosto odem iz njih. Isto tako, tokom godina naučila sam se tu zvijer bičem dostojanstva opaliti po ružnom licu, stati u nadmeno nad nju, gledati je u lancima, svu deformisanu od želje za slobodom i reći joj: “Da te ne čujem!” I proći do kontrolne table pored njenih zubatih žvalja punih pljuvačke i ugasiti dugme, ugasiti svjetlo i onda smireno reći svoj stav.
    Drugo dugme, uh, drugo dugme, ne znam kako ugasiti. Ali njega nikad ja nehotice ne upalim, već uvijek neko drugi. Ono ostane upaljeno danima i ja ne znam kako se ono gasi, znam samo da mi tad kroz vene prolazi neki tihi mukli bijes, sa primjesama bespomoćnosti, tuge, tupog bola, mog ega koji je dobio šamar ili je fasovao.
    Ali, ne mogu, ne mogu ugušiti u sebi tu gordu i ponosnu, tu nadmenu koja hoće što joj pripada jer se za sve to i za sve ostalo u životu i suviše trudila. I naravno, onda se uključi ovo gore dugme. I pogasim ih sve, ali ovo nekako imam osjećaj, ako ugasim da bi to bilo isuviše fundamentalno, jer ja ne mogu živjeti a da se ne volim ovakva kakva sam i da ne znam za svoju vrijednost. Zato ga pustim da se samo spusti vremenom od par dana. Nekad može samo to. I onda mogu živjeti sa sobom.

    Dodala bih samo da vremenom jenjavaju ta mjesta, hoću reći te neke stvari oko kojih se čovjek troši, izgube značaj, pa ih više ne primjećujem. Otanča krv 🙂

    1. bas si to slikovito i emotivno opisala. hvala ti. ne diraj to fundamentalno 🙂 covjek mora voliti sebe, ima situacija kad se mora i zauzeti za sebe, incident u tom pogledu cesto nije los, ostaje uvijek ona vjecna dilema, kad ici s tim, u koju bitku se isplati ici, a koja je bespotrebna. nekad je gori incident neulazenje u bitku.
      i druga stvar, koju sam ovdje indirektno implicitno naglasavao, ako se udje u bitku, dokle ici s tim. nekad taj mehanizam ne zna sam sebe zaustaviti, a zaustavi sve okolo, i nas i ljude oko nas. nekad je bespotreban u toj mjeri, a nekad je potreban da bi nas priblizio zivotu, kad ne bi bio tako intenzivan, ne bi ga shvatali ozbiljno. e to su sve stvari koje svako individualno mora prolaziti sa sobom, posto smo svi razliciti. samo svako za sebe moze odgovoriti na to pitanje.

      svidja mi se ovo sa dugmicima 🙂

      i veliki je , veliki je uspjeh, bar nekad biti svjestan te zvijeri i moci joj odoliti, moci joj reci povremeno ne. drzati je na uzdi da ne bi povrijedila sve oko nas, sve su to male sitne stvari kojima se ucimo svako sebi.

  2. Razmišljam kako da počnem iskazivati dojmove i značajke u vezi sa ovim sjajnim štivom😊; značajke koje sam isprobala na sebi. Da li da počnem ukazivanjem, iz svoga iskustva, zašto bi metodologiju i terminologiju, možda, unekoliko valjalo doraditi ili da se držim date metodologije, a posebno terminologije?

    1. “Sučeljavanje” źivota i nas, nas i života. Da li je to bliže opisu nekog sukoba, manjeg ili većeg intenziteta, ili je to bliže opisu stajanja pred ogledalom, što je portal iz kojeg izlaze žive stvari, žive situacije i koje će nas samo povući unutra ako predugo stojimo pred ogledalom;

    2. “Sučeljavanje” života i nas, nas i života. Zašto razmatramo samo specifičnu bol, pa i patnju, kao “nusprodukt” toga sučeljavanja; zašto ne razmatramo srećno ili izrazito srećno uzbuđenje, možda i “opijenost srećom” što također ništi trezvenost i može početnu situaciju, s protokom vremena, osvijetliti kao “stupicu”, a ne nešto jako pozitivno za nas;

    3. “Tumač”. Da li je “tumač” kadar ponijeti tu titulu prije nego što prođe kroz filter superpozicije, odnosno “posmatrača” u kombinaciji sa novim pojmom kojeg bih uvela da bi se “tumač” zaokružio kao validan tumač – “vremena”?

    4. “Neodređeni element”, što je, također, novi pojam kojeg bih uvela. Zašto “neodređeni element” ponekad ocjenjuje da je ovu metodologiju, ovu proceduru potrebno proći, a ponekad ocijeni, u samom startu, da je nije potrebno primijeniti? Da li “neodređeni element” biva uključen ili ne uključen samo na osnovu prethodno dobro savladanog iskustva u nošenju sa vlastitim slabostima i inhibicijama ili on ostane beskoristan i jalov kod slabosti i inhibicija koje još nisu trezveno osvijetljene i prepoznate kao takve (ako su uopšte to)?

    Zato bih, možda, cijelu stvar iz ovog duboko učećeg teksta posložila ovako:
    1. Situacija i mi pred njom,
    2. Neodređeni element – da li uključiti ili ne uključiti opisanu proceduru,
    3. Posmatrač (ukoliko neodređeni element signalizira da je potrebno),
    4. Položaj posmatrača koji je nemoguće ostvariti bez konsultovanja vremena, i to vremena kao ne nužno linearne postavke,
    5. Superpozicija – tumač.

    Jednom sam, čini mi se u komentaru na jedan Tvorničarev post, pokušala riječima opisati čudne senzacije koje sam kao malena doživljavala, a u vezi s kojima i dan danas tragam za uzrokom i najbliža sam, već dugo godina, objašnjenju da im je izvoriše upravo gore opisana procedura. U stanju pred situacijom, bila ona izrazito srećno uzbudljiva ili očigledno nepovoljna, uključujući ono da bi mogla prerasti u nepoboljnu (djelovanje neodređenog elementa), neka svjetlost, manifestovana kao svjetlosna izmaglica, zaiskrila bi pred očima dok se “vid” premještao u unutrašnji pregled situacije, potpuno prostorno raspoređen. Ja, dok gledam u tu svjetlosnu izmaglicu, i ja koja sam pored ili iznad i kojoj se brzo premotavaju moguće situacije oko te ja. Onda ta ja odlučuje da ili još čeka da uključi tumača ili protumači i djeluje. Veoma je bitno reći da je emocionalni sukus i opseg već gotovo ispucan u ovom premotavanju, pa je prava ja zaštićena od svojih, mogućih, malefika – velikog straha, nervoze, histerije, drame itd. Mehanizam, možda, zvuči sjajno, ali ostavlja i posljedice, svaki put – osjećanja su anestetizirana da i onome koji ih nosi (meni) izgleda da im se mora ponovo učiti.

    1. hvala ti na ovako opseznom i detaljnom osvrtu na temu. veoma vrijedne opservacije koje posmatraju sliku u totalitetu, ja sam se ovdje dotakao tumaca , ukazao na njega i pomalo naznacio situacije kad on mozda radi prekomjerno i pretjerano, ali ti si otisla i iznad i ispod toga, da ne upotrebljavam vremenske reference. razmatrala si sve one interesantne, znacajne pojave koje je tesko odvojiti od njega kao izolovanog.
      veoma mi se svidja pojam neodredjenog elementa, kao i dilema, s kojom se cesto susrecem astroloski, da li uopste ulaziti u to, da li moramo proci bas svaku lekciju. negdje sam cuo, a i pisao sam o tome , kako je karma slijepa, nekad je slican i mehanizam generisanja problema/dogadjaja (lijepo sto si naznacila i da sreca moze biti u sirem smislu stupica), nekad je konstruktivan, nekad cista slijepa beskonacno ponavljajuca petlja bez obzira na nasu reakciju na nju. svjesnost donosi izbor. nesvjesnost svakako vodi ponavljanju.
      svjesnost odlucuje i da li ici s necim i dokle ici s necim, kad je dalje kretanje jalovo i bespotrebno. zivot po prirodi trazi ukljucenost, trazi emociju, preskakanje svih lekcija je preskakanje zivota. nekad su i bolne sastavni dio toga. sjetim se tu jednog sf filma kad je glavni akter imao uredjaj pomocu kojeg moze preskakati sve sto ce ga imalo boliti u zivotu, na kraju nista nije ni prozivio. kao i u svemu ovdje je vazna stvar mjere.
      bitno je i znati odakle i dokle ide moje razmatranje , ono iako djeluje ambiciozno i pretenduje na neku univerzalnost i opstost, to nije. nastalo je iz jednostavne prakticne potrebe s kojom se cesto suocavam u zivotu, u koju me je zivot ubacio (poput tvog neodredjenog elementa), mada ne sa mojim pretjeranim otporom, cak naprotiv, kako pomoci ljudima , ljudima koji nisu ni slabiji ni gori od drugih, ali zivot je njima jednostavno dodijelio tu ulogu, njihovi izazovi su mozda veci ili ih primaju dublje i intezivnije od ostalih.
      kod njih je citava stvar dakle vec otisla dalje nego sto je trebala, i tu vise nema dodatnih pitanja i dilema tipa treba li ili ne treba li. dalje funkcionisanje u tom smjeru je ocito pogubno.
      ostali sretniji mogu pretrpiti i malo bola svjesno ili ga sami sebi priskrbiti, poput dobro opremljenog alpiniste koji sebi moze priustiti malo avanturistickog smrzavanja kad je vec blizu cilja, pa onda sve to djeluje cak i pomalo romantinco. ali kako je onom koji krene neopremljen u tu nezeljenu avanturu. srecom ili nesrecom, tek vrijeme na kraju to moze odgovoriti. u jednom slucaju posljedica je dugotrajna patnja i los ishod, u drugom vazna lekcija i dobar ishod. nekad je veoma tanka barijera koja razdvaja prvo od drugog.
      interesantno mi je pitanje, ako tumac po mojoj shemi, ti ga posmatras malcice drugacije, jasno stoji na shemi izmedju nas i svijeta, odakle dolazi posmatrac ? gdje je njegovo mjesto u toj shemi

      da, veoma jasno svjedocenje vanvremenskog posmatranja, drago mi je sto si to podijelila. imao sam slican dozivljaj kad sam mogao unaprijed vidjeti i proziviti u nekom vanvremenu , koji je za mene bio djelic sekunde pretovaren realnim emocijama dozivljenog, par razlicitih scenarija u zavisnosti od trenutnog izbora. na kraju sam se mogao vratiti na pocetak i sam izabrati onaj koji mi je izgledao najpodesniji, u tom slucaju najmanje bolan.
      neki to nazivaju prosirena sadasnjost, neki i citave zivote tako premotavaju. javlja mi se zanimljiva ideja da smo mozda jedna od posljedica tog premotavanja mi. ko smo onda mi, premotavaci ili premotavano, tj premotavac zaustavljen na samo jednoj vremenskoj opciji.
      nekad je veoma interesannto postaviti dobro pitanje, kao ti u svom ekspozeu, i onda pustiti da nesto sa strane, iz vanvremena, donese odgovor

  3. U snu stalno premotavamo, ništa novo😊
    Pravi mi smo objedinjeni, znači svaki trenutak nas u vremenu i jesmo i nismo mi, istovremeno.
    Na ovaj način trajemo. Sve dok postoji imaginativni potencijal, koji se, možda, čak, zna umoriti (što bi mnogo toga objasnilo).
    Možda smo i čulo😊

    1. novo je kad van sna. da zna umoriti. culo 🙂 veoma interesantna ideja .

      samo da ukazem na razliku u terminologiji koja onda dovodi do malo boljeg razumijevanja, tvoj superponirani tumac ima odlike mog posmatraca. kad se to uzme u obzir neke stvari stavlja na mjesto. moj tumac je neki manje sofisticiran i vise vremenski, ponavljajuci mehanizam.

      1. Dobro, slažem se, loše umetnuto u diskurs, to novo. Namjera mi je bila da san posluži kao (očigledno i nedvojbeno) objektiviziranje premotača i onog koji premotava u tvome komentaru (prije ovoga na koji odgovaram).
        Tačno, novo je/rijetko je van sna. Iako je apsolutno prirodno, kao sraslo. Tek odrasloj, kada sam sagledala, ispitala, sjetila se do u situaciju, konsultovala i baku i njeno svjedočanstvo kako je to jedne prilike izgledalo spolja, odbacila sam mogućnost maštarija (kojim sam bila veoma sklona).
        U odrasloj dobi, nakon 17-e, nisam više bilježila senzacije.

        Da, da zna umoriti. Ne znam zašto, najbliža sam shvatanju da je baš imaginativni potencijal izvorište. Kada se nema snage, kada je nešto jako teško da nam se ne da ni imaginativno djelovati. Potpuno odustajanje. Nema više igre, nema više osjećaja u igri, nema više volje. Možda zato loop-ovi, petlje, slijepa karma.. Šta znam, kada se tako postavi, sve škole mišljenja do kojih, bar u naznakama, možemo doprijeti na današnoj tački naše civilizacije, sve ih je ovakva postavka kadra integrirati.
        Čulo zato što sam posve sigurna, ali ovdje sam posve sigurna sa sigurnošću koju zakucava neodređeni element,.. zato, dakle, što sam posve sigurna da je ta učeća, imaginativno-materijalizirajuća razmjena dvosmjerna. Najmanje dvosmjerna😊

        Što se tiče razlika u terminologiji, razumjela sam odmah, a i ti si. Ali ok., dobro je naglasiti zbog drugih.

        1. i ja cu napraviti diskurs, ali sve je to jedna ista sveobuhvatna tema.
          neki izvori tvrde da vecina nas ima slicna iskustva kao djeca, dok jos ne ocvrsnemo, poslije usljed opste prihvacenog socijalnog koncenzusa to izbacimo iz zivota i zaboravimo.

          u zadnje vrijeme cesto nalijecem u literaturi na posebnu vrstu umora kod vec svih zavrsenih lekcija, kad se vise nema sta tu, svo uzbudjenje je nestalo, ono sto je bilo potrebno osvijesteno je i sve je jace sjecanje i ceznja za izvanvremenskom egzistencijom. u suprotnosti s tim jasna je priroda zaborava.

          da i meni vibrira ta najmanje dvosmjernost.

  4. Godine i godine usavršavanja borilačkih vještina da sam skroz chill na svaki napad i nijedna prijetnja nije prijetnja dok ne postane neposredna… chill odbija agresivnost, često je samouništi, ono kad ti neko nešto priča, ali ne dopire do tebe, nego ode negdje iza tebe. Kad postane neposredna, često i dalje nije vrijedna napada. Samo dobrog garda. Dovoljno glasnog upozorenja.
    Uopste na život ne planiram gledati kao na prijetnju, kome se ne sviđa kako živim neka me zaobiđe, nemam problem s tim…

  5. Ili tvojim jezikom, a ti me ispravljaj. Blizanac u meni stotine ljudi zove na druženje, pa mi nije problem imati stotine poznanika. Hiljade poznanika. Ne stajati sa poznanstvima, svi su super za zabaviti se i popričati, nešto naučiti… račica je u ljusturu pustila samo nekoliko ljudi, zato i imam 25+ duga prijateljstva i znam za koga se borim i ko se bori za mene. Izbacujem iz ljušture kad se ispostavi da više nisu za biti unutra… dalje me možeš kamenjem gađati, ja ti ni lošu misao neću nazad uputiti, jer me više ne interesujes… chill

    1. istocnjaci su u te borilacke vjestine komprimirali 1000e godina iskustava i mudrosti i gledajuci tako to su najmanje borilacke vjestine. to je poseban, aktivni stav prema zivotu, implicitno sadrzan, a dijelom i skriven u njima , da ga poput vremenske kapsule neko nadje poslije i iz njega otkrije sve to. bas poput simbolicke slike horoskopa.

      nego govoreci mojom terminologijom otkud tebi rače blizanče borilacke vjestine, ocekivao bi to kod nekog elementa vodolije istocnjacke borilacke vjestine, ili nekog marsa-ratnika negdje naglasenog… cekaj malo pa ja imam negdje od onog 33eg, razna tajna drustva ubijaju za taj broj, da, da, veoma interesantno, mjesec vodolija, mars na sjeveru u ribi, velika energija, s druge strane nasuprot uran saturn strijelac sportski, izdrzljivost, upornost i nepokorenost, pa merkur gipki i fleksibilni i brzi, brzomisleci brzodjelujuci blizanci zatvaraju krug energije koja ako se ucahuri stvara probleme, ako se pokrene stvara cuda, u sportu , u svemu. taj mars trazi akciju, inace se sam na sebe obrusava.
      kako lijepo ispunjena simbolika borilackih sportova. druga cesca opcija bi bila neko u stalnom sukobu sa svijetom, sa ljudima, u stalnoj borbi za svoju slobodu, protiv raznih dominacija, nametanja i slicno. jos jedan divan primjer kako se ucimo sebi na razlicite nacine.

      fino si to poslozila, ali ima …

Komentariši